prva strana

Četvrtak, 2. Maj 2024.

Revija KOLUBARA - Mart 2003 > prilike

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

prošlost

mediji

izbor

kultura

pisma

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Ja sam kao „svi”

Ili – „Svi za mnom!”

Radovan Marjanović

O razlozima

za ovakve postupke, dosta govori već to što iza njih često stoje oni isti koji su ranije tražili da „svi” budemo za današnjem suprotno... „Preobraćenom” je skoro neophodno „svi”: nisam ja okrenuo ćurak naopako, svi su! Svi a ne ja i još nekoliko, jer u slučaju greške, mene i samo nekoliko njih, lako je poispovatati! Ako se svi ne preobrate nezgodno je i zbog opasnosti od onih koji nisu, a i neko od „mojih” može da se predomisli pa da ostanem sam... Moglo bi mi se prigovoriti i da tražim nešto za sebe, i da opet (po ko zna koji put!), tražim nešto za sebe. Ovako ni taj prigovor ne stoji, nešto tražim ili sam protiv nečega, za „sve”! Nije loše da mi se ne prigovori što se uopšte javljam, što ne ćutim i ne pokrivam ušima, budući da se dobro zna kako sam se i za šta sam se ranije javljao. Ako sam se ranije i javljao, tada nisam tražio za „sve” i „svakog”, nego za radničku klasu i radni narod! Tu je i „neobičnost” trenutka za preobraćenje: kada neko „progleda” pod stare dane, mlađarija obično kaže da je „prolupo”. I ne samo mlađarija, zna se kada se konj uči, i kada se drvo savija! Da, ali ako budemo progledali „svi”, teško je reći da smo prolupali svi!

Najvažnije je sledeće, tim pre što se ne pominje koliko ranije. To je bojazan od pogrešnog opredeljenja, nezavisno od toga da li je prvi ili ko zna koji... U tom smislu nije problem ono što inače i te kako jeste: šta se koga tiče hoće li neko biti ovo ili ono, to je njegova stvar i on će za nju odgovarati kad tome dođe vreme! „Novokomponovani” nisu sigurni da su napravili pravi izbor, tim pre što se sećaju ranijeg, ne baš davnog. Samo isti izbor kod „svih”, garantuje im da su na pravom putu! Dosta je već to, što postoji neko izvan „nas”! „Lajaće”, ali i podsećati na ono što smo bili, hteli ne hteli moramo se pitati da li napravismo pravi izbor... A pošto nisu sigurni ni da se njihov izbor smatra iskrenim, ovo je i još jedna demonstracija odanosti onom što su izabrali, stvarnog opredeljenja. Pogotovu što je to napad na usamljene i manjine, koji samim tim ima šansi ako ne da uspe, onda bar ne bude opasan po napadača!

Ukoliko je „preokret” veći (dublji), utoliko je potreba za svim ovim, jača! A jeste veliki, zaspali smo kao komunisti (internacionalisti...) a probudili se kao socijalisti (i nacionalisti), uz kasnija dalja buđenja. Imamo li prava da i posle njega tvrdimo kako smo isti, da ne lažemo sada ili ranije sebe i druge, da ne lažemo sebe i druge i sada i ranije? Imamo li prava da od mlađih tražimo da nas slušaju i da im budemo uzori, mi koji smo tako mirno napustili vlastite i dugotrajne uzore? Što „progledasmo” baš tada a ne ranije, dok su isti bili živi i moćni? („Zli jezici” bi rekli: konačno znamo kako je vo vremja ono, izgledalo poturčivanje.) Slabo se šta menja sa onima koji ranije nisu bili drukčiji, bilo zato što su bili premladi, bilo zato što su i tada bili ovakvi. I jedni i drugi traže isto: da svi budu kao oni. Ili iz nepoverenja u vlastiti izbor, ili iz neprihvatanja demokratije. Njeno stvarno prihvatanje počinje prihvatanjem jednakosti svih ljudi kao bića, tako da ako samo jedan čovek, bez „debele argumentacije”, za svoje kaže da odgovara onom što „svako” („razuman”, „pošten”, „normalan”) misli, oseća, treba... to svako drugi može reći za svoje!
Ovi su razlozi bar toliko važni kao drugi i poznatiji, uključujući kod nas zaista nepostojeći individualizam („Kud svi Turci...”). Što nije ohrabrujuće, ako se podsetimo da moderne nema ni bez individualizma. A da je u razvijenom svetu, poodavno prisutna i postmoderna... I da mi, bez obzira na sva busanja u grudi i zavetovanja, pre ili kasnije (uvek kasnije od drugih), krenemo putem kojim su razvijeniji već prošli. Zbog čega i jesu takvi!